Kumano Kodo

Dan je počeo rano, puno prije zore, ali tako počinju dani na vrhu brda Koya-san, nedaleko od Kyota u Japanu. Sneni, ali dobro umiveni ljudi su u grobnoj tišini koračali drvenim hodnicima hrama Muryoko-in, jednog od 117 hramova na vrhu brda Koya-san. Među ljudima su bili budistički redovnici u sivim haljama i laici sa svih strana svijeta. Sjeli su na koljena u molitvenoj dvorani hrama u kojem se naraštajima održava i štuje sveta vatra. Sjedili su pola sata nepomično i spokojno u stadiju između meditacije i drijemeža, a potom su redovnici oko vatre počeli mrmljati mantre…

„Namu-daishi-hendžo-kongo“, odzvanjalo je suptilno i jednoglasno japanskim jutrom. Glavni redovnik na nekoliko je svjetskih jezika objasnio prisutnima da se tom mantrom nastoji postići jedinstvo uma, tijela i govora. Kad se sklad postigne, ljudi su pozvani da krenu u dan. A taj je dan u Koya-sanu bio spektakularan. S prvim zrakama sunca, iz brojnih hramova i samostana izišli su redovnici i stvarajući veliku povorku na glavnoj cesti, smjelo u šutnji koračali prema stupi Dai-to. Na trgu ispred stupe okupile su se i poredale stotine obrijanih glava.

KOYA SAN

Upravo je ovdje, 1200 godina ranije, došao budistički svetac Kobo Daishi i započeo gradnju samostanskog grada. On je iz Kine u Japan donio novu sektu ezoteričnog budizma. Od cara u Kyotu zatražio je sveti komad zemlje na kojem će okupiti redovnike da izučavaju budizam, zapisuju mudrost i prenose tradiciju iz generacije u generaciju. Svo je tlo u Japanu sveto, rekao mu je car i dao ponajljepši komad okolnih brda. Japanci su dotad mahom prakticirali šintoizam, animističku religiju koja smatra da bogovi obitavaju u prirodi, odnosno u svemu. No kad je u Japan došao budizam, on nije istisnuo ili zamijenio stari način štovanja više sile, već se stopio s njim. Čak i danas, 1200 godina kasnije, sinkretizam šintoizma i budizma, dominirajući su misaoni i duhovni sklop Japana. Prije nego sam otputovao u zemlju izlazećeg sunca, Yasuo Yamamoto, japanski profesor i poduzetnik koji živi i radi u Zagrebu, rekao mi je: „Ako želiš shvatiti Japan, moraš razumjeti kako se budizam stopio sa šintoizmom. A taj se spoj nigdje nije dogodio tako potpuno kao na poluotoku Kii, gdje su bogovi sišli na zemlju.“

Južno od Kyota i Osake, na najvećem japanskom otoku Honshu, smjestio se najveći japanski poluotok Kii. On je sav obrastao u planine, šumu i maglu, a smatra se najvlažnijim područjem Japana. Šintoisti su od pamtivijeka vjerovali da su se Bogovi prvo spustili na zemlju kod neobičnog kamena u Kamikuri, u regiji Kumano, na jugoistoku poluotoka Kii. Od tad na dalje, na čitavom poluotoku bogovi obitavaju u čarobnim vodopadima, mističnim šumama, gigantskom, starom drveću, moćnim planinama i slikovitim rijekama. Više od svega obitavaju u regiji Kumano, gdje su im ljudi podigli tri najveća svetišta: Hongu, Shingu i Nachi

Ljudi su od davnina hodočastili do Kumana te putem dobro utrli bezbrojne putove. Čak su i carevi iz Kyota nakon odrađene dvorske službe, u „penziji“ odlazili prehodati čitavo hodočašće. Neki od njih, opčarani duhom Kumana, ostajali su tamo do smrti. Tako se na poluotoku Kii razvilo niz hodočasničkih staza. Staza Ohechi išla je uz zapadnu obalu, a staza Iseji uz istočnu. Staza Nakahechi dijelom je kratila put kroz unutrašnjost, a staza Kohechi išla je cijelim putem kroz sredinu poluotoka, preko planinskih lanaca. Ta je staza najteža, ali i najbrža te povezuje Koya-san sa Kumanom. Pored Koya-sana i trojstvenog svetišta u Kumanu (Hongu-Shingu-Nachi) još je jedan dio svet na svoj način, a to je Yoshino. U njemu je centar asketske Shugendo sekte budizma, te do njega također vodi hodočasnički put – 170 kilometara dug Omino-Okugake-michi. Tri velika svetišta i bezbrojne staze koje ih povezuju međusobno i sa raznih strana vode do njih, priznate su 2004 godine kao svjetska baština UNESCO-a. Razlog za dobivanje tog statusa i najveća vrijednost poluotoka Kii je upravo ta fuzija religija i razvoj kulture na koje je utjecao bujan i raskošan krajolik. Sa poviješću dugom tisuće godina, duhovna tradicija poluotoka Kii oformila je izvanredan kulturni krajolik koji na jedinstven način spaja prirodu, religiju i ljude.

KOHECHI

Naumio sam prehodati neke od tih hodočasničkih staza, pa sam u Koya-sanu započeo svoje putovanje pješice. Krenuo sam rutom Kohechi prema 70 kilometara udaljenom Hongu – prvom od tri svetišta Kumana. U početku mi je sva ta zbrka oko raznih staza i svetišta bila dosta konfuzna i nejasna, čemu nije pomagalo ni to da su svi znakovi i putokazi na japanskom pismu kanji, ali sjetio sam se što mi je još u Zagrebu savjetovao gospodin Yamamoto: „Strancima se japanska kultura čini dosta kompleksna i nemoguća za shvatiti, ali ako se malo potrudiš, vidjeti ćeš da je zapravo vrlo jednostavna i lijepa!“

Put prema Hongu je bio jako lijep, ali ne i posve jednostavan. Stalno se uspinjao u brdo, te spuštao u dolinu. Presijecao je nekoliko planinskih lanaca poprijeko. Šuma je bila toliko svježa i drevna istovremeno da sam u mah zaboravio da se nalazim u jednoj od najrazvijenijih i najgušće naseljenih zemalja svijeta. U početku su jedini ljudi koje sam susretao bili planinari. Prije bi ih čuo nego vidio, jer su o torbe vješali zvončiće kako bi tjerali od sebe gladne medvjede. Hodočasnicima nije bilo ni traga. Susreo sam svega dva natpisa na engleskom jeziku. Prvi je na zahtjevnijoj uzbrdici recitirao haiku pjesmu koju su o putu opjevala dva hodočasnika u 17 stoljeću: „Koliko god održavan / uspon je beskrajan / ljetna kiša“. Drugi je natpis stajao uz rižino polje na vrhu jednog brda. Rekao je da je upravo to brdo najvlažnije u Japanu, te da samo ovdje postoje rižina polja koja se natapaju isključivo od tekućih potoka kišnice.

U toj sam osami između sela susretao više rakuna zlatnog krzna nego ljudi. No svježe cvijeće postavljeno uz male kamene kipiće buda bilo je znak da hodočasnici ovdje ipak prolaze. Kameni bude, zvani jizo i kanon, pravilno su raspoređeni uz put, kako bi se hodočasnik mogao odmoriti i na trenutak sabrati u meditaciji. Tako sam uz jedan jizo susreo mladića u bijelim haljinama, obrijane glave. Maleni Kotaku Hirao hodao je hodočasničkim stazama poletno i razigrano, a s lica mu se nikad nije skidalo čuđenje i osmijeh djeteta, pa sam ga iz dragosti prozvao Mali Buda. Hodali smo cijeli dan zajedno i pokušali se sporazumjeti njegovim slabim ali strpljivim engleskim jezikom. On pripada sekti ezoteričnog budizma na otoku Shikoku. Tamo je odrastao u malom hramu u redovničkoj obitelji, te se od njega očekuje da nastavi upravljati hramom. Završio je trogodišnje obrazovanje u velikom budističkom samostanu, nakon čega ga je otac poslao da dvije godine obilazi Japan pješice, uči o životu i posjeti brojna sveta mjesta jer kasnije neće imati vremena za putovanje.

Kad smo uvečer sjeli uz vatru ispred planinskog skloništa na vrhu brda, pitao sam Malog Budu o čemu razmišlja dok tako hoda sâm po Japanu. „Prije nego sam počeo hodočastiti često sam se osjećao lijeno i komotno“ pričao mi je odmjerenim riječima prožetim sa puno srdačnog osmijeha „a sad sam shvatio koliko moram biti zahvalan na svemu, koliko sam divnih ljudi sreo i koliko su mi često pomagali. Kad hodam sâm, puno razmišljam. Pronalazim u sebi loše stvari zbog kojih se ne volim, pa molim Budu da mi pomogne zamijeniti te loše stvari sa dobrima.“

Mali Buda mi je također objasnio da na određenim etapama ovog hodočašća valja razmišljati o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. „Tri su svetišta posvećena raznim elementima i vremenima. Svetište u Honguu posvećeno je zemlji i prošlosti, tim putem treba razmišljati o prošlosti. U Hongu put kreće rijekom Kumano do Shingua gdje je svetište posvećeno vatri i sadašnjosti. Rijeka teče kao i vrijeme, pa na njoj valja razmišljati o sadašnjosti. Nachi, cilj putovanja i kraj hodočašća je posvećen vodi i budućnosti.“

Kad smo sutradan nastavili hodati u tišini, razmišljao sam o povijesti Japana kako mi ju je objasnio gospodin Yamamoto, uz napomenu da ako želim razumjeti neko mjesto i neke ljude, prije svega moram razumjeti njihovu prošlost. Čitavo 17, 18 i pola 19. stoljeća, za vrijeme tzv. Tokugawa perioda, Japan je bio potpuno odsječen od ostatka svijeta, ali je njime vladala stabilnost i mir. Vrijedni i radišni žitelji okopavali su svoj vrt, nisu uznemiravali druge niti je itko njih uznemiravao. No, 1868 godine nastupila je nova, potpuno drugačija faza u povijesti Japana. Gospodin Yamamoto ju je nazvao „iznimka“, a službeno se naziva „Meiji preporod“. U svijetu kojim je tada vladala imperijalistička borba za kolonije, Japan se probudio i poželio svoj komad kolača. Otvorio se Amerikancima i od njih pokušao naučiti sve o svijetu. Šintoizam je postao nacionalna religija, a car – Bog. Svojom poslovičnom predanošću radu i odanošću autoritetu, Japanci su brzo uhvatili zakašnjeli vlak i u roku od nekoliko desetljeća toliko se razvili u svakom pogledu da su bili spremni stupiti na scenu svjetske borbe za moć. Vojne pobjede protiv velike Kine i Rusije ohrabrile su ih toliko da su otišli predaleko. U zloj maniji drugog svjetskog rata, borili su se na strani negativaca. Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, potukle su ih i otrijeznile u trenu. Time je završeno ludo doba „iznimnog perioda Meiji“ i Japan se vratio na miran kolosijek. Ukinuli su vojsku i stali zagovarati svjetski mir. Opet poslovičnom predanošću i upornošću, te vrlo bitnim duhom kolektiva, kojim svaki Japanac tradicionalno osjeća da je dobrobit za zajednicu važniji od njegovog vlastitog uspjeha, Japan se u roku o dva desetljeća poput feniksa iz pepela vinuo u visine. Iz ratom potpuno razorene zemlje, Japan je dospio na sam vrh, među najrazvijenije i najuspješnije zemlje svijeta.

OMINO OKUGAKE

Mali Buda i ja stigli smo u Hongu zajedno i smjestili se u prenočište gdje sam upoznao drugog zanimljivog hodočasnika. Četrdestdvogodišnji Katsu Ueno sljedećeg se jutra spremao krenuti za Yoshino hodočasničkom stazom Omino-Okugake. Ja sam bio namjeravao ići dalje za Shingu i Nachi, ali mi je želja također bila upoznati i druge hodočasničke staze poluotoka Kii. Kad mi je Katsu dopustio da mu se pridružim na putovanju, odluka je bila jasna. Katsu pripada drugoj sekti budizma koja se zove shugendo a bazira se drevnoj šintoističkoj tradiciji štovanja planina. Shugendo je zahtjevna asketska sekta u kojoj se redovnici – isposnici u meditaciji izlažu raznim fizičkim naporima. U to sam se uvjerio već sutradan kad nas je na putu koji se penjao uz planinski greben dočekala tvrdoglava kiša te hladni vjetar. Čak je i moje planinarsko, nepromočivo odijelo promočilo do kože. Čudio sam se Katsuu koji je na sebi imao tek bijele, pamučne odore hodočasnika.

„Molitve teško dođu do Bude, ali ako radimo teške stvari veće su šanse!“ objasnio mi je Katsu stajalište njegove vjere. Asketi Shugendo sekte namjerno se izlažu „teškim stvarima“ kako bi jačali svoj duh i vjeru poput meditiranja ispod ledenog vodopada usred zime. „Kad je sunce – dobro je. Kad je kiša – dobro je“ pričao mi je Katsu staloženo kao da ga uopće ne diraju hladnoća, kiša i vjetar. „To je dio prirode, kao što smo i mi dio prirode. Naravno, da mi je teže hodati sada nego po suncu, ali mi je drago jer je tako veći izazov za moj duhovni trening.“

Drugi dan zasjalo je sunce i rastjeralo sve one stravične uvjete od jučeras. Uvidio sam da se nalazim na još ljepšim planinama od onih na stazi Kohechi. Ovdje put nije presijecao planinske grebene nego ih je pratio. Štoviše, Katsu mi je rekao da put ide po samom grebenu skroz do cilja, što je više od stotinu kilometara i što je prava rijetkost za bilo koji planinski put igdje u svijetu. Sam greben i 400 metara sa svake strane već stoljećima pripadaju shugendo sekti, čiji pripadnici štuju prirodu te poštuju drevni običaj da na svetim mjestima ne sijeku drva. Stoga taj grebenski put zapravo prolazi kroz jednu od rijetkih netaknutih prašuma u Japanu. Redovnicima shugenda nije toliko bitno izvoditi rituale u hramovima, koliko što više boraviti u prirodi. Omino-Okugake-michi stazu drže najsvetijom od svih i cilj im je prehodati je što više puta u životu.

Svake večeri, nakon puno hodanja bez čestih odmora, došli bismo u neki hram na vrhu brda koji služi upravo za prenoćište shugendo hodočasnicima. Na samom putu susretali smo se sa brojnim manjim svetištima na kojima bi Katsu zastao i izmantrao određene molitve, te sa nekoliko mjesta gdje je morao izvesti određene vježbe. Jednom smo uz rub stometarske litice zatekli drugog redovnika koji bi dočekao hodočasnike, zavezao ih užetom i spustio preko ruba litice, glavom prema dolje. „Smisao je ove vježbe u suočavanju sa strahom, sa smrću.“ objasnio mi je Katsu „Ona simbolizira ponovno rođenje, jer kad završiš vježbu osjećaš se preporođeno. Cilj svih vježba, molitva i meditacija je čišćenje.“

Često sam ga prilikom hodanja čuo da nešto mrmlja sebi u bradu. Objasnio mi je da izriče mantru „Zange-zange-lokon-shogio“ čime zapravo moli Budu da pročisti njegovih 6 osjetila – oči, uši, nos, jezik, tijelo i um – koji mu zamagljuju pravu stvarnost i pružaju iskrivljenu sliku svijeta.

„Kad hodam i mantram, pokušavam isprazniti um, ne misliti o ničemu, o bolovima, o vremenskim uvjetima…“ rekao mi je „Ne razmišljanje o ničemu je najbolje čišćenje, a samo čisti možemo stupiti pred Budu!“

Kad smo došli na kraj puta, u Yoshino, u hram Kinpusen-ji, drugi najveći drveni hram u Japanu visine 35 metara, Katsu se samo kratko pomolio. Time je završio svoje hodočašće i pozvao me na večeru u restoran. Začudio sam se da je tako kratko trajao ritual dolaska na cilj hodočašća, ali mi je Katsu mudro obznanio: „Bitan je put, a ne cilj!“

RIJEKA KUMANO

Vratio sam se u Hongu i odlučio nastaviti dalje prema Shinguu rijekom Kumano. Nakon što bi stazom Kohechi ili Nakahechi drevni hodočasnici došli u Hongu, prvo od tri velika svetišta Kumana, ukrcali bi se na drvene barke i nastavili 40 kilometara dug put prema Shingu rijekom. To je jedino riječno hodočašće na svijetu koje je na listi UNESCO-ve svjetske baštine. No, u Hongu sam saznao da ljudi danas rijetko putuju rijekom, jer je nizvodno od Hongua izgrađena brana, a uz rijeku cesta. Hodočasnici najčešće iz Hongua nastavljaju dalje pješice prema Shinguu ili Nachiju, rutama koje traju dva dana. Saznao sam da je tim putem naposljetku otišao i Mali Buda. No, ja sam htio okusiti riječno hodočašće i vidjeti s čim su se susretali stari hodočasnici.

Pustolovna agencija „Kumano experience“ iz Hongua ustupila mi je kajak i vodiča, te smo se lijepog sunčanog jutra zaputili na put prema Shingu. Iako je uz rijeku vijugala i cesta, prometa je bilo malo. Priroda je bila mirna i spokojna. Zelene šume prekrile su sva okolna brda. Rijetko smo viđali ljude i ljudske građevine. Mogao sam bez problema zamisliti kako su isti taj krajolik viđali i hodočasnici na drvenim barkama stoljećima prije nas. No šuštaj rijeke podsjetio me na riječi Malog Bude da rijeka teče kao i vrijeme, te na njoj valja razmišljati o sadašnjosti. Još k tome, na ušću rijeke u beskrajni Tihi Ocean, nalazi se Shingu, drugi od tri velika svetišta Kumana – posvećen sadašnjosti.

U Shinguu se prije sedamdeset godina rodio i gospodin Yamamoto. Životni put ga je proveo cijelim svijetom, a posljednjih dvanaestak godina proveo je u Zagrebu. Iako je zavolio Hrvatsku, planira se svakako vratiti u Shingu i tamo provesti starost. Veslajući rijekom Kumano trudio sam se razmišljati o sadašnjosti, pa sam se sjetio i toga što mi je gospodin Yamamoto rekao o sadašnjosti Japana:

„Japanci su u stanju stalne promjene. Japan je trenutno u procesu tranzicije od stadija postizanja ekonomskog rasta i moćne države prema zrelom i potpuno pravednom društvu. Tu razumljivo ponekad dolazi do gubljenja i konfuzije, ali također i do novih pozitivnih elemenata. Na globalnom planu, Japan ima problem s dva faktora u Istočnoj Aziji. Jedan je ekonomsko i vojno jačanje Kine, a drugi nuklearne prijetnje Sjeverne Koreje. Japan je i dalje žestoki promotor mira i uništavanja svog nuklearnog oružja.“

SHINGU i NACHI

Rijeka me dovela do Shingua gdje me dočekao Yamamotin prijatelj Mizumoto Naoyuki te pružio svu silu japanskog gostoprimstva. Prvo smo posjetili svetište u Shinguu, kako nalaže običaj svakog hodočasnika, a potom me smjestio u luksuzni ryokan – tradicionalnu drvenu kuću, te pozvao na izvrsnu večeru od japanskih specijaliteta: sashimija – sirovog lososa i tune, jegulja, tempure od škampa, dimljenog tofua i naravno vrhunske domaće riže.

Drugog dana Mizumoto me poveo do trećeg i posljednjeg svetišta u Kumanu – Nachija. Uspeli smo se beskrajnim kamenim stepenicama do mjesta odakle se pružao zaista veličanstven pogled. Budistički hram Nachi smjestio se odmah do šintoističkog hrama Nachi, a pozadinu je krasio 133 metara visok istoimeni vodopad. Lokalno je šintoističko stanovništvo oduvijek vjerovalo da u tom vodopadu živi božanstvo koje su štovali. Kad su u Japan došli budisti oni su u tom vodopadu vidjeli Budu, pa su tako šintoisti i budisti nastavili zajedno štovati vodopad, sve dok se njihove tradicije nisu toliko ispreplele da se više ne može povući stroga granica između jedne i druge. No, Mizumoto nije znao kako se zove šintoističko božanstvo koje živi u vodopadu. Pitao je nekoliko šinto redovnika, koji također nisu znali odgovoriti. Na to se nasmijao i rekao:

„Kad vi na Zapadu kažete „Bog“ mislite na nešto puno veće od čovjeka. U šintoizmu je bog ponekad i manji od čovjeka. Mi imamo na tisuće bogova, pa se ne zamaramo njihovim imenima. Mi ne marimo koji je to bog gdje, ali znamo da Bog jest tamo. Bog je u svemu!“

Također mi je ispričao kako je u hramu kraj kojeg je odrastao cijeli život štovao boga koji tamo živi, ali nije znao kako se zove. Tek je nedavno saznao da se ne radi o jednom bogu, nego o dvanaest njih. „Mi u japanskom jeziku ne razlikujemo jedninu od množine poput vas.“ pojasnio mi je „Zato nam je svejedno molimo li se jednom bogu ili njih 12. Zapravo, nama je sve – Jedno.“

Nalazili smo se u glavnom dvorištu šintoističkog hrama, odakle se pogled pružao na budistički hram,  i vodopad. Katkad je iz šume iza hrama u dvorište stupio neki hodočasnik. Tko zna kojom su od brojnih staza došli i koliko su dana hodali, ali svi su se ponašali slično. Došli bi pred svetište povukli konop koji bi oglasio zvono, ubacili kovanicu u drvenu kutiju, pljesnuli dva puta rukama, poklonili se dva puta, pljesnuli još jednom i otišli bez da su i skinuli putni ruksak. Mizumoto mi je objasnio da zvuk zvona, kovanice i pljeska ima za smisao dati bogovima do znanja da smo tu. Pitao sam ga je li to sve – nakon višednevnog napornog puta, svega nekoliko minuta u svetištu, zvono, pljesak i gotovo?

„Da, naravno“ odgovorio mi je i on „Sam cilj nije bitan, nego put, proces dolaska do tog cilja!“ Objasnio mi je da „TO“ odnosno „DO“ na japanskom znači Put, dugačak proces učenja i shvaćanja, nešto slično kineskom „tao“. To stoji i u brojnim bitnim riječima: ShinTO (Božji put), Kumano KoDO (stari putevi Kumana), bushiDO (put samuraja), juDO, aikiDO, saDO…

„U tome je glavna razlika između Japana i Zapada“ rekao mi je četrdesetgodišnji Mizumoto, koji je proveo 15 godina živeći u SAD-u i radeći kao sociolog. „Zapad ima odgovore ponuđene u Bibliji ili znanosti, a Japanac ih mora sâm naći putem.“

Upravo o tome puno mi je pričao i gospodin Yamamoto: „Čini mi se da su monoteističke religije uzrokovale mnogo zla u svijetu. Kad se kršćanstvo širilo po Zapadu, ono je istrijebilo i uništilo animizam. Kad se pak budizam širio po Istoku, on se stopio sa šintoizmom. Monoteisti imaju ponuđene odgovore u svetom pismu, pa im se sustav vrijednosti zasniva na snažnom dualizmu dobro-loše. Šintoizam nema sveto pismo. Japancima nije tako lako reći što je dobro a što loše. Možda zbog toga sve više Zapadnjaka napušta monoteizam i traži neke druge putove.“

Budući da mi je Mizumoto također potvrdio da je svetište u Nachiju posvećeno elementu vode i budućnosti, poželio sam pitati gospodina Yamamota što misli o tome kamo ide Japan, koja je njegova budućnost. Kao Hrvat u Japanu, nazvao sam Japanca u Hrvatskoj i dobio sljedeći odgovor: „Japan će nastaviti promovirati svjetski mir i nenasilje i uništenje svog nuklearnog oružja, otvarati veze između naroda i promovirati očuvanje okoliša. S ciljem oplemenjivanja svijeta, nastaviti ćemo mu slati poruku o japanskim tradicionalnim vrijednostima poput prijateljske veze s prirodom, marljivosti, skromnosti i tolerancije.“

Pitao sam gospodina Yamamota i za njegovu budućnost. Pohvalio se da će se ipak već ove godine vratiti u Japan. „Osjećam se kao losos koji se vraća svojoj matičnoj rijeci, nakon što je cijeli život proživio lutajući oceanom.“ Mudri gospodin Yamamoto tad se malo nasmijao. „Ali znaš, iako sam već prilično star, to još nije krajnji cilj mog putovanja, nego i dalje samo dio procesa. Imam puno planova u Kumanu – želim svojim iskustvom pomoći svojoj regiji da se razvije kao snažan primjer temelja japanske kulture te iskonskih japanskih vrijednosti, te da te vrijednosti uspije odaslati cijelome svijetu. No, naravno, usput planiram i puno uživati u toj bogom danoj prirodi i sveprisutnom miru poluotoka Kii!“

EPILOG

Dok sam bio na telefonu, Mizumoto je otišao u ured vrhovnog svećenika hrama u Nachiju. Vratio se dobro raspoložen. „Dobili smo dopuštenje da odemo iznad vodopada!“  uskliknuo je i pozvao me da krenemo. Objasnio mi je da se iznad velikog vodopada nalaze još dva sveta vodopada gdje je zabranjen pristup posjetiteljima. To je mjesto rezervirano za redovnike koji dolaze tamo meditirati. Dobili smo dozvolu za prolaz zbog toga što je Mizumoto objasnio nadležnima da nastojim prikazati japansku kulturu čitateljima u Hrvatskoj. Krenuli smo pješice kroz divnu prašumu cedrova i čempresa zasićenu mirisom mokre zemlje i gromovitim zvukom vode. Došli smo do jednog vodopada i uživali u tišini, spokoju i odsustvu ljudi. No kad smo došli na drugi vodopad zatekli smo čovjeka u bijelim haljinama kako meditira sjedeći na kamenu. Bio je to Mali Buda. Nije nas čuo od huke vodopada, pa sam mu se potiho približio. Nisam htio narušiti njegov mir i meditaciju, ali sam morao ovjekovječiti taj trenutak za sva vremena. Kad je fotoaparat škljocnuo, on kao da se prenuo iz sna. Nježno je okrenuo glavu i još poluzatvorenih kapaka prepoznao onog stranca s kojim je hodao dio puta. Lice mu se ozarilo u blag osmijeh koji je rekao više od tisuću riječi, a potom se ponovo okrenuo prema vodopadu, zažmirio i nestao u nekoj dalekoj dubini.