Polarni san
Pročitaj izdvojene putopisne priče Davora Rostuhara iz projekta Polarni san, o kojem je napisana najprodavanija knjiga u Hrvatskoj 2018. godine.
Ovo bi ti također moglo biti zanimljivo...
Kraljevina sretnih ljudi
Ako ima neka zemlja u svijetu u kojoj bi imalo smisla istraživati recept za sreću, onda je to svakako Butan, mala kraljevina u Himalajama koja je sreću uvrstila u svoj Ustav, kao vrhovnu vrijednost i glavni cilj razvoja. Putujem džipom po jedinoj cesti koja vijuga podnožjem Himalaja, uz koju se smjestio sav „urbani“ Butan, pa pješice, tjednima, sve do najzabačenijih dolina Himalaja u kojima žive ljudi. Pričam sa ljudima koje susrećem, i uz pomoć svog pratitelja i prevoditelja ispitujem ih jasno i direktno, koji je recept za sreću.
Zima na Biševu
Biševo je naš najdalji službeno naseljeni otok. To je i otok na kojem se ponajbolje može osjetiti sav čar i užas života na jadranskoj pučini. Ljeti ovdje živi dvjestotinjak ljudi, a Modra špilja privlači desetke tisuća turista. No, zimi turistima nema ni traga, a i lokalno stanovništvo se teško nađe. Na otoku ostaje tek petnaestak stanovnika – onih pravih, istinskih, nepokolebljivih otočana – gotovo odsječenih od ostatka svijeta. Kroz njihove priče pokušali smo vam dočarati život na pučinskom otoku.
Dogon – narod iz litice
Dolazak na rub litice Bandiagare, doživljaj je koji se teško može opisati riječima ili fotografijom. Litica se proteže 200 kilometara u duljinu, a u dubinu se obrušava 200, 300, ponegdje i više od 500 metara, odakle se pustinjska ravnica ponovno proteže u beskraj. Cesta je ostala nekoliko kilometara iza nas, s njom i struja i druge civilizacijske stečevine. Put nas je vodio pješice kroz uzak kanjon, strmo nizbrdo, u podnožje litice, gdje nas je dočekao novi prizor koji oduzima dah. Naslonjene na samo dno litice, savršeno kamuflirane u pejzaž, načičkale su se stotine, tisuće nastambi od blata i slame. Ušli smo u zemlju Dogona, vratili se u Afriku kakva je bila nekoć.
Saljske užance
Večer dugog ljetnog dana. Otok i njegovo malo mjesto Sali. Riva prati zaljev. Naselje ima more u svom krilu, ali to more se danas gotovo i ne vidi od silnih brodica. Sedamdeset vezova nije bilo dosta pa su se brodovi vezali jedan za drugi dok nisu ispunili cijeli zaljev. Može se reći da su Sali tiho mjesto, ali večeras ga je obuzeo žamor mnoštva. Na rivi je puno više ljudi nego što stane u kuće tog malog mjesta. Hodaju gore-dolje, stanu povremeno na piće ili na sladoled i nastave hodati gore-dolje uzduž rive. Mogli bi slobodno i po brodovima hodati s jedne na drugu stranu zaljeva, koliko ih se natiskalo. U pozadini zaljeva, na brdu, župna je crkva i stari centar mjesta. Od tamo se začuje neobičan zvuk. Riva umukne i uperi svoje oči prema ulici s koje se brdo spušta na more.
Kumano Kodo
Dan je počeo rano, puno prije zore, ali tako počinju dani na vrhu brda Koya-san, nedaleko od Kyota u Japanu. Sneni, ali dobro umiveni ljudi su u grobnoj tišini koračali drvenim hodnicima hrama Muryoko-in, jednog od 117 hramova na vrhu brda Koya-san. Među ljudima su bili budistički redovnici u sivim haljama i laici sa svih strana svijeta. Sjeli su na koljena u molitvenoj dvorani hrama u kojem se naraštajima održava i štuje sveta vatra. Sjedili su pola sata nepomično i spokojno u stadiju između meditacije i drijemeža, a potom su redovnici oko vatre počeli mrmljati mantre…
Pokladni običaji u Međimurju
Plodna zemlja je već dugo zamrznuta ispod snijega, ali dani su sve duži. Sunce u sve višem luku obasjava bijele ravnice optimizmom novog buđenja. Seljaci međimurskog Turčišća provode zimske dane u dokolici, nakon što su od proljeća do jeseni, sve dane od zore do mraka provodili u polju. Hladno je pa se malo druže. Ali kraj zime i dolazak proljeća vrijeme je poklada. Vrijeme je kad se prirodni red obrće naglavce, da bi se mogao ponovno uspostaviti…